Jedan od velikih problema koji mi ljudska bića imamo, a osobe na položajima moći itekako dobro znaju jest krivi stav kako su društveni postulati zadati i ne mogu se promijeniti.
Nije to slučajno, ideologije se pomno oblikuju baš s ciljem kako bi nas uvjerile da je društveni poredak, iako ne savršen, ipak najbolji mogući ili nas plaše kako će, ako ga napustimo, doći oni drugi, koji god jesu, i ovo nesavršeno, ali ipak funkcionalno stanje, učiti gorim.
Takav način razmišljanja, iako naivan, ipak tisućljećima funkcionira. Običan, kako se u našem narodu kaže, mali čovjek nema vremena, znanja, a često ni interesa (ponekad ni intelektualnih kapaciteta, budimo pošteni), da dublje promišlja o drugim varijantama oblikovanja vlastitog i/ili života u kolektivu.
Svako toliko pojave se pojedinci sa idejama koje uzdrmaju uspavanu većinu, a takav se javio i u svijetu teorije urbanizma. Riječ je o kolumbijsko-francuskom znanstveniku Carlosu Moreni, koji se proslavio svojom knjigom The 15-Minute City: A Solution to Saving Our Time and Our Planet. Iako knjiga u osnovi ne nudi ništa revolucionarno i novo, uspjela je uzburkati močvaru i stvoriti sljedbu s jedne strane, a s druge formirati snažan otpor.
15-minutni grad: Rješenje za uštedu našeg vremena i spas našeg planeta
Osnovna ideja oko koje se vrti knjiga koja još uvijek nema hrvatski prijevod jest ta kako bi gradovi trebali biti organizirani na način da svaki pojedinac, bez obzira na dob, može u vremenskom razdoblju od 15-ak minuta doći pješke ili biciklom do bilo kojeg urbanog sadržaja koji mu je potreban.
Moreno piše kako postoji šest osnovnih urbanih funkcija prema kojima smo orijentirani; s obzirom na mjesto stanovanja, kvalitetan životni prostor podrazumijeva kako bismo u vrlo kratkome roku trebali moći stići do našeg radnog mjesta (zapošljavanje i radna mjesta bliže kući), opskrbe namirnicama (trgovine, hrana i osnovne potrepštine), institucijama vezanim uz zdravlje i njegu (medicinske i socijalne usluge), obrazovanja (vrtići i škole), kulturnih institucija (knjižare, galerije, muzeji) te mogućnosti kvalitetnog prakticiranja slobodnog vremena (sport, rekreacija i zelene površine).
U dijelovima grada s manjom gustoćom stanovništva Moreno navodi kako je optimalno razmišljati o 30 minuta pješačenja ili bicikliranja.
Autor osuđuje teror kojem smo svakodnevno podvrgnuti, umjesto da smo koncipirali gradove na način koji će služiti nama i olakšati nam obavljanje svakodnevnih obveza, situacija se okrenula na način da su automobili preuzeli glavnu riječ i sve je podvrgnuto njima, a mi se moramo domunđavati kako doći do posla ili vlastite kuće, pateći se u gužvama i stradavajući u prometnim nesrećama. Automobil je u 20. stoljeću postao izraz muževnosti, sve je masivniji, snažniji i brži; ideja da se koristimo javnim prijevozom, biciklom ili pješačimo postala je odbojna i takoreći izraz slabosti modernoga čovjeka.
Moramo se zapitati, kaže Moreno, kako konzumiramo javni prostor i površine koje su nam date na korištenje, kojim resursima raspolažemo i ne fokusirati se pritom isključivo na centar grada nego i ostale dijelove, kao i one periferne, često zaboravljene. Moramo također, svatko za sebe, iskreno promisliti zašto smo odbrali upravo to mjesto stanovanja, jesmo li napravili najbolji odabir u odnosu na radno mjesto na koje svakoga dana odlazimo.
Slika 1. Dostupnost osnovnih životnih potreba u urbanim sredinama
Moreno smatra kako moramo iznova promišljati gradove na temelju četiri principa:
- Ekologije – gradovi trebaju postati zeleni i samoodrživi
- Blizine – moramo smanjiti udaljenost između mjesta stanovanja i ostalih aktivnosti
- Solidarnosti – ponovno povezati ljude, formirati zajednice
- Sudjelovanja – građane potaknuti da postanu aktivni sudionici transformacije vlastitih dijelova grada
Ne smatra kako bi gradovi trebali postati sličniji ruralnim cjelinama, grad je vrsta kolektivnoga suživota sa specifičnostima koje selo ne može i ne treba nuditi. Ono što treba je učinit grad ponovno ugodnim mjestom za život za sve dobne skupine.
Kao primjer kako je navedeno moguće navodi i sam grad Pariz, u čijoj je transformaciji na poziv tadašnje gradonačelnice Anne Hidalgo i sam sudjelovao. Bučni, prometno zagušeni grad, s izrazito onečišćenim zrakom pretvorio se u jedan od najsvjetlijih primjera preobrazbe. Danas je Pariz uzor mnogim gradovima te dokaz kako se promišljenim politikama mnogo može postići.
Slika 2. Dijagram 15-minutni Pariz, autor Micael
Moreno ne dijeli stav s onima koji predlažu gradnju novih urbanih naselja po navedenom principu, smatra ključnim posvetiti se već postojećim gradovima i vratiti stanovnicima kvalitetu života koju su davno izgubili.
Za Morena 15-minuti grad je oblik pomirbe između grada i njegovih stanovnika.
Komentiraj