Iako je za neopterećenu svakodnevnu vožnju biciklom sasvim nebitno knjiško znanje i bilo kakva opća kultura, poneki biciklisti, poput mene, vozeći se, osjete potrebu zaći i u znanost, povijest i sociologiju biciklizma.
Ako krenete istraživati o urbanome biciklizmu vrlo brzo ćete naići na dva imena koja će „iskakati iz paštete“. Riječ je o Carlosu Moreni i Anne Hidalgo.
Carlos Moreno kolumbijski je urbanist i znanstvenik koji je kao politički disident izbjegao iz rodne zemlje sa samo 20 godina te odselio u Francusku. Nastanio se u Parizu gdje je nastavio graditi svoju akademsku karijeru. U početku je sudjelovao u znanstvenim istraživanjima na polju robotike i kompleksnih sustava pri Francuskom nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS), no s vremenom se posvećuje urbanističkim temama. Osobito ga okupiraju teme prostornoga planiranja s ciljem poboljšanja kvalitete života stanovnika u urbanim naseljima. Fokus stavlja na proučavanje novih tehnologija i ljudskoga ponašanja te njihov međuodnos.
Jedno vrijeme prelazi u privatni sektor, no krajem 2017. godine vraća se svojoj prvoj ljubavi, znanosti; zapošljava se na Sveučilištu Paris 1 Panthéon-Sorbonne te osniva katedru Entrepreneuriat Territoire Innovation (ETI) posvećenu urbanim transformacijama.
Godinu dana ranije osmišljava koncept po kojem će uskoro postati poznat široj javnosti, a to je koncept „15-minutnog grada“. Krajem 2020. godine konačno izdaje knjigu na francuskome jeziku Droit de cité, de la “ville-monde” à la “ville du quart d’heure” (u prijevodu Pravo na grad, od „svjetskog grada“ do „15-minutnog grada“).
Sredinom 2024. uslijedio je prijevod na engleskom jeziku The 15-Minute City: A Solution to Saving Our Time and Our Planet. Knjiga nije prošla neopaženo, štoviše, izazvala je veliki interes među političarima, akademskom zajednicom, ali i građanima.
Glavna ideja knjige jest kako bi moderne gradove trebalo nanovo osmisliti kroz prizmu blizine ključnih sadržaja kako bismo trošili manje vremena i resursa pri zadovoljavanju svakodnevnih potreba. Sve što nam treba na dnevnoj bazi poput radnoga mjesta, škola, trgovina, ambulanti i dr., trebalo bi od našega mjesta stanovanja biti udaljeno 15-ak minuta pješice ili biciklom.
Koncept o kojem Moreno piše svakako nije nov, ali vraća u fokus nešto što su gradovi kroz povijest imali, ali početkom 20. stoljeća izgubili.
Knjiga je izazvala snažne kontroverze, sam je autor počeo dobivati prijetnje smrću. Dok su neki oduševljeno proučavali retke njegova viđenja modernoga grada, drugi su ga optuživali za neoriginalnost i reciklažu već postojećih ideja. Radikalni desničari i teoretičari zavjera otišli su toliko daleko da su ga optužili za pokušaj getoizacije građana; smatrali su kako je lukavo upakirao ideologiju ograničavanja slobode kretanja u ideju „sretne blizine“ i ekološke održivosti.
Kada je 2014. gradonačelnicom Pariza postala Anne Hidalgo, još uvijek nije bilo naznaka kako će ove dvije osobe obilježiti povijest grada u njenom narednom mandatu.
I tu dolazimo do Ana María “Anne” Hidalgo Aleu, prve žene na čelu francuske prijestolnice. U razdoblju od 2001. do 2014. godine obnašala je dužnost Prve zamjenice gradonačelnika, kako bi 2014. pobijedila na izborima te zasjela u spomenutu fotelju u kojoj je provela ukupno dva mandata. Drugi mandat joj je istekao u ožujku 2026., no već dvije godine ranije je najavila kako se ne namjerava kandidirati i treći put.
Zašto je njeno ime postalo jedan od simbola urbanoga biciklizma?
Kada se počela pripremati za drugi mandat imala je vrlo konkretan cilj, htjela je Pariz pretvoriti u biciklističku meku. Morenov koncept 15-minutnog grada bio je upravo ono što je htjela postići te mu se obratila sa željom da pomogne u pretvaranju Pariza u pješački, ekološki održiv grad. Štoviše, mogli bismo reći kako je stavila „sve karte“ na njegovu ideju i nije pogriješila. Ono što je bio stup kampanje za reizbor, sada postaje adut kojim eliminira konkurenciju i ostavlja je u gradonačelničkoj fotelji.
Predizborna obećanja nisu ostala samo to, Hidalgo i Moreno u suradnji s njenom administracijom masovno šire biciklističke staze (Plan Vélo ili Biciklistički plan), po prvi puta otvaraju školska dvorišta za javnost (pretvaraju ih u zelene površine i čine građanima dostupne vikendom) i zatvaraju prometnice duž rijeke Seine te ih pretvaraju u pješačke i biciklističke zone.
Pariz doživljava prometni preporod, postaje referenca u svakom razgovoru vođenom na temu gužvi, onečišćenoga zraka, manjka prostora za pješake i mogućnosti pretvaranja naizgled nepraktičnih urbanističkih područja u biciklistički grad za poželjeti.
Ono što je Moreno godinama prije pisao i za što se zalagao, Hidalgo je uvela u praksu.
Ostaje vidjeti hoće li netko od nadležnih u našoj zemlji pokušati krenuti istim stopama. Potencijala svakako ima, a ima li volje? Vrijeme će pokazati.
Komentiraj